Babilonska astronomija

Babilonska astronomija se smatra, prema nekim znanstvenicama, kolijevkom moderne astronomije. Naše znanje o Babilonskoj astronomiji najviše proizlazi iz Babilonskog kataloga zvijezda, koji potječe oko 1200. pr. Kr. Ona je razvijena u Babilonskom carstvu, današnjem Iraku, gde su se nalazile stare zemlje Sumer, Akad, Babilonija i Haldeja. Ta astronomija je bila osnova grčke i helenističke astronomije, klasične indijske, islamske i srednjovekovne europske astronomije.

Početak povijesti astronomije započinje sa Sumeranima, oko 3500. – 3200. pr. Kr., koji su razvili klinasto pismo. Sumerani su se bavili samo osnovnim oblikom astronomije, ali će značajno uticati na složenu astronomiju Babilonaca. Sa Sumeranima počinje astralna teologija, koja je planetarnim bogovima dala značajnu ulogu u religiji Mezopotamaca i njihovoj mitologiji. Oni su također koristili seksagezimalni brojevni sustav (s osnovom 60 umjesto 10), kojim je bilo jednostavnije bilježiti vrlo velike i male brojeve. Današnji običaj dijeljenja kruga u 360º, a zatim po 60 minuta i 60 sekundi je započeo sa Sumeranima. Osim toga, babilonski sat je raspodjela dana na 24 sata, koja su iste duljine.

Jedini dijelovi babilonske astronomije koji su preživjeli iz toga doba su efemeride ili tablični podaci položaja nebeskih tijela i srodni podaci za određeni period vremena, navedenih u jednakim vremenskim intervalima. Klasični grčki i latinski izvori često koriste pojam "Haldejci" za astronome iz Mezopotamije, koji su zapravo bili svećenici-pisari, koji su se bavili astrologijom i drugim oblicima proricanja.^[1]

1. ↑ "On Babylonian Planetary Theories" Asger Aaboe, journal=Centaurus, 1958.